Kraj godine donosi sumiranje rezultata, pohvale i kritike, a naravno i planove za budućnost. Za odlazeću godinu može se reći da je bila uspešna za srpsku košarku (kako iz čijeg ugla, naravno). Iz gomile naših i inostrnih košarkaša izdvajaju se pojedinci, po raznim kriterijumima, pa bih da pohvalim neke od njih stavljajući ih u "TOP10" listu. Da odmah pojasnim, kako kasnije ne bi bilo zabune, listu sam kreirao JA koristeći SVOJE kriterijume, koje ću naravno obrazložiti. Sasvim je očekivano da se neko, možda i niko, ne slaže s ovim izborom, ali bi bilo interesantno (bar tako mislim) pogledati ga. Dakle:
10) Darko Miličić
Čovek je bljesnuo u NBA pre oko mesec dana, poobarao je nekoliko ličnih rekorda u skokovima i rampama i postao gotovo nezamenljiv. Nažalost, nije igrao za reprezentaciju zbog povrede, ali je Duda Ivković naglasio da računa na njega za neki od narednih nastupa nacionalnog tima. Radi se o centru izuzene snage, ali i vrlo kvalitetne tehnike koju je dodatno unapredio, ali i nezgodne naravi (najveći skandal napravio je na evropskom prvenstvu 2007 nakon utakmice sa Grčkom). Za eksploziju i napredak zaslužio je da se nađe na ovoj listi kao deseti.
9) Linas Kleiza
Možemo mi Srbi da se hvalimo kako igramo srcem i pobeđujemo, opet srcem (što ne osporavam), ali Litvanci su letos pokazali kako se to zaista radi i potpuno zasluženo nas ostavili na (lošem?) četvrtom mestu. A Kleiza je bio stub ove ekipe, ne samo najbolji pojedinac, već i igrački i emotivni vođa. Takođe, beležio je nezaboravne partije u Olimpijakosu, kada je na momente potpuno sam mleo protivnike. Za sve prikazano, zaslužena pozicija.
8) LeBron James
Da li mu je to bila želja ili ne, ne znam, ali prošlu godinu je obeležio kao najveći "skandal-majstor". Nakon porodičnih, nazovi problema, u samoj završnici Playoffa nije uspeo da se stabilizuje i Konjanici ostaše bez titule. Najveću prašinu podigao je potpisivanjem astronomskog ugovora za Miami, koji ce videti da li mu se isplati. Čovek koji je od omiljenog sportiste Amerike, za godinu dana, postao najomraženija ličnost svetskog sporta, definitivno je među ličnostima koje su, na neki način, obeležile 2010tu.
Jedan od najboljih mladih igrača Evrope i definitivno najbolji "dunker". Neke prognoze su govorile da će biti drugi pick na NBA draftu, ali on je odlučio da ostane u Partizanu (čini se da je zavoleo Srbiju više od mnogih Srba). Uživao sam u predstavama koje je priređivao, a nadam se samo još boljem jer vreme je da sazri jer nosi veliki teret na plećima. Njegova pojava me često tera da se zamislim: isto smo godište; gde je on, a gde sam ja? Neću da objašnjavam razloge, možda je zaslužio i višu poziciju.
6) Dirk Nowitzki
Već sam pisao o Dirku. U tom članku sam ga naveo kao nekoga ko bi, recimo, mogao da mi bude "omiljeni igrač". Kao takav, naravno, zaslužuje svoje mesto na listi (eto, br. 6, pa mi posle recite da sam subjektivan). Šta je on uradio u godini za nama? Isto što radi već godinama, predvodi Dallas i objašnjava kako se igra košarka. Jedino mi je žao što sa svojim Maveracksima nikako da osvoji titulu, uvek im tako malo nedostaje. Dakle, želja za next year je: zasluženi šampionski prsten.
5) Kevin Durant
Kevin Durant je razlog zbog koga nisam prestao da pratim NBA dešavanja. Iako obdaren izuzetnim atletskim predispozicijama, on zna šta se zaista ceni u košarci i trudi se to da unapređuje. Bio je kapiten reprezentacije Sjedinjenih Država koja je zvaničnio svetski No.1, a na kraju "Mundobasketa" (potpuno zasluženo) i MVP. Takođe, u sezoni 2009/10 uspeo je da odvede Thundere u Play-Off i da tamo izuzetno namuči La Lakerse. Za očuvanje kvaliteta igre pod obručima i "ne stvaranje" skandala, zasluženo peto mesto.
4) Duško Savanovic
Slobodno mogu reći: otkriće Mundobasketa. Duško je apsolutno opravdao poverenje koje mu je Duda ukazao i više od toga, odigrao je u Turskoj onako kako je samo mogao da sanja. Da to nije bila slučajnost pokazuju trenutne partije u Valensiji, kako u Evroligi, tako i u Španiji. Trojka protiv Argentine i roling oko Garbahose ostaće vrovatno zauvek urezani u moje sećanje, kao kod nekog dečačića, a "povampireni" Dule otkriće godine.
3) Miloš Teodosić
Pamtiće ga čak tri nacije pa sam ga, shodno tome, strpao na adekvatno mesto. Na mene je, konačno, ostavio utisak ozbiljnog igrača (koliko-toliko), koji i razmišlja dok igra. Osim neverovatnih šuteva (ne samo onaj protiv Španije), delio je veoma kvalitetne pasove, a ponekad se i pametno povlačio u stranu. Osim što je izabran za prvu petorku na tom prvenstvu, najbolji je organizator igre u Evropi prošle sezone. Španci, Grci i Srbi su rekli: Miloš Teodosić br. 3.
2) Kobe Bryant
Možete li zamisliti ovakvu listu bez njega? Ja ne. Možda Jordana niko ne može prevazići, ali ako se to kojim čudom dogodi, ovo će biti krivac. Osvajanje šampionskog prstena je velika stvar, a Kobe ju je gotovo rutinski odradio. Mnogi ga mrze, mnogi ga pljuju i prozivaju, tvrde kako je arogantan, prepotentan i ko zna šta još (pridevi, jako opasno oružje u pogrešnim rukama). Ne znam kako to vide, niti gde, znam samo da me to ne zanima. Ono što ja vidim je: najoblji košarkaš planete danas, pravi lider i neverovatan kao individualac. Kao što se može uočiti, nisam prepisivao (nije prvi).
1) Luis Scola
"Koji Scola, da li si ti normalan?" Neko je ovo pomislio, naravno. Ne krivim ga, jasno da postoje i bolji izbori. Ali Scola je upravo ono što ponavljam godinam, igrač koji se oslanja isključivo na košarkaško znanje, na solidan šut i pravu, nesebičnu, timsku igru. Sa Argentinom nije uspeo da uzme medalju u Turskoj, ali je urpkos tome izabran u najbolji tim (to inače nije praksa). Namučio je Srbiju i "razbio" Brazil, a u NBA gotovo sam igra protiv fizički neuporedivo dominantnijih igrača. Kada je odlazio iz Evrope, niko mu nije predviđao blistavu karijerau. Povredom Minga ukazala mu se šansa da postane prvi čovek tima i od tada to radi tako da bi mnoge veće zvezde mogle da nauče štošta od njega.
0,6) Dušan Kecman
Taman kad sam pomislio da je lista sastavljena, on mi se pojavi u mislima. Da, Kecman je definitivno čovek koji je obeležio prošlu godinu. Pozicija, težina, vreme, sve je to nebitno, koš se mora postići, a ko to najbolje zna. Ne samo "prigušivač" u Zagrebu, i F4 Evrolige je njegova zasluga (ne potcenjujem ostale, ni slučajno), tj. partiaja u prvom meču sa Maccabijem koja je napravila razliku i Partizan odvela u Pariz. Onaj koji je uvek tu kada treba, kada svima drhti ruka i nervozni su, Dule sav teret i odgovornost preuzima na sebe. I pobeđuje.
Planirao sam da, nakon sinoćne utakmice, uradim analzu iste i da malo dotaknem ostale teme. Međutim, situacija se kasnije izmenila. Ako neko nije pogledao utakmicu, prepričana je na Partizanovom sajtu. Ono što mi je skrenulo razmišljanja na drugu stranu je srpski mentalitet. Naša stalna potreba da vidimo druge kako propadaju, pa makar za to nemali ama baš nikakvog razloga, sada me već opasno zabrinjava. Da li to što je prošle godine jedan koš odvojio Partizan od neočekivanog, ali svakako ne nezasluženog finala, podrazumeva da je osvajanje Evrope ove godine sasvim realno? Da li je realno da ekipa sa najmlađim timom i drugim najnižim budžetom ima više pobeda nego poraza? Da li je ljudski, na kraju, da pljujemo one koje volimo? Nekima očigledno jeste.
Da zanemarimo svakojaka forumska prepucavanja oko toga kako je/nije trebalo postaviti igru, priča se sada razvila u podelu otkaza. Prvi na meti je svakako naslednik malog Boga, Vlada Jovanović. Za poraze je, kažu, on JEDINI krivac. Loša igra je produkt isključivo njegovog neznanja, a da je "Pera blejač" trener, videli bi i Maccabi i svi ostali ko je najbolji tim Evrope. Dalje to prelazi na Curtisa Jerrellsa, novajliju, još neuigranog i nesvesnog gde je došao. Dečko ne zna da ovde MORA da razbija, da NEMA PRAVO na uigravanje i adaptaciju. I da se popuni čuvena trojka, tu je Raško Katić. Jednostavno, Jawai je kvalitetniji od njega i Katić, samim tim, ne zaslužuje mesto u društvu najboljih. Čini mi se da sam u nekom kontekstu video pomenutog i Peru Božića, kako bi bilo pametinje da je on otišao umest Laffaeta. Prosto ne znam šta da mislim.
"Samo ih gledam i pitam se dokle će". Valjalo bi da malo prozborimo o svemu ovome, zar ne? Opet niko ne gleda, u suštini, svoja posla i opet bih "ja" bio pametniji od "njega". Elem, otišao je Dule. Dobro, sasvim je (verovali ili ne) normalno i prirodno da čovek ne odbije tri miliona, ma koliki patriota bio, jer ovde se ne radi o izdaji već o napredovanju. Voleli smo ga, to je neosporno. Voleli ga, a nadasve verovali mu, njegovim odlukama i izborima. Ako je tako, hajde i sada da mu verujemo, da verujemo u to da je ostavio pravog čoveka i da nije godinama sarađivao sa neznalicom. Na stranu sve ove priče, uprava Partizana je odlučila da stvori velikog stručnjaka i ne zanimaju ih budalaštine (što mi je posebno drago). Jer stručnjak se, kao i igrač, stvara. On se ne rađa naučen da pobeđuje, već uz mnogo rada (a nekada i grešaka) uči kako da postane mali Bog. Dosta je bilo otkaza ove godine, pa konačno kompletan tim valja da dobro zasuče rukave, jer im pravi dueli tek predstoje. Katić se protiv Procoma dokazao i pokazao koliko vredi, Jerralls se verovatno još uvek nije privikao ni na pravila, a o kapitenu u ovom članku nema mesta za raspravu.
Malo o igri i timu
Govorio sam, početkom sezone, kako Partizan neće daleko dogurati. Prvo se čekao Godo (James Gist), pa je bila invazija na playa, da bi tek u decembru videli ko čini najjače izdanje. Reklo bi se slabiji tim nego prošle godine. Da li? Marić jeste kvalitetniji od Jawaia i Katića pojedinačno, međutim rotacija na toj poziciji bi mogla da bude mnogo napadački opasnija ove godine. "Nebeskog skakača" Robertsa zamenio je Gist, koji trenutno pokazuje veće kvalitete od njega. Pojava Lučićeva iznenadila je mnoge, Đekić je bio apostrofiran kao budućnost. Međutim, kako to u Partizanu godinama funkcioniše, sve ide prema zaslugama. Umesto Miloševića, Veselog sada menja nesuđeni reprezentativac, igrač sa izuzetnim prodorom koji je već u nekoliko navrata pokazao da može biti izuzetno koristan, Dragan Milosavljević. Mesto koje škripi svakako je Rašićevo, međutim mislim da će Klobučar odraditi dodeljene mu poslove. A Jerrells, iako još neuigran, veći je potencijal od Boa McCalebba, bolji je u skoku i ima izuzetno kvalitetniji šut. Gledajući iz ovog ugla, da li bi opet bilo suludo, kao prošle godine u ovo vreme, razmišljati o F4? Problem je u tome što je mnogima interesantno sve sem sama igre. Ne mogu im pomoći, jedino mogu da ukažem na greške i da posavetujem ostale: Navijajte, ali bez preterane tenzija i obaveza, jer one nikome nisu pomogle.
Tokom prošle sezone noćima sam sanjao Šarenčevu čestu izjavu: "Partizan je stao u zonu". Kao klinac sam često imao priliku da čujem te reči, a nisam imao blage veze šta znače. Znao sam jedino da je nešto gadno, ali za onaj drugi tim. Znao sam takođe( ne pitajte kako, prosto sam znao), da ću se ubrzo nakon toga radovati. Nisam pogrešio nikada, barem su takva bila moja dečačka shvatanja. I tako, gotovo niotkuda, zavoleo sam zonsku odbranu. A sada sam konačno u prilici da to i pokažeem.
S obzirom da se radi o jednostavnoj, ali izuzetno opširnoj tematici, ovde ću predstaviti samo osnovne pojmove vezane za nju: definiciju, prednosti, nedostatke i načine igranja( vrste).
Zonu igra: KO? Zona je: ŠTA? Zona se igra: KAKO?
U pitanju je jedna od dve osnovne vrste odbrane. Zona je vrsta timske defanzivne taktike u kojoj je najčešće angažovano svih 5 igrača( postoje i varijacije kada je manji broj njih u zoni), a svaki od njih je zadužen za određeni prostor, odnosno deo terena. Ona, dakle, nije odbrana igrača, već prostora. Defanzivni igrač koji stoji u zonskom rasporedu brani određeni prostor koji mu je dodeljen, a tim kao celina brani sve prilaze ka košu. Ako protivnik, bio to igrač sa ili bez lopte, napusti prostor jednog, a pređe u prostor branjen od strane drugog igrača, on biva preuzet od strane drugog, bez obzira ko to bio. Prvi igrač, u toj situaciji, ostaje u svom prostoru. Time se jasno pokazuje značaj timske igre i komunikacije među igračima. Čovek po imenu Del Herris je rekao jednu veliku istinu: "U košarci nikada nije bilo uspešne tihe odbrane".
Prednosti i nedostaci
Sa tehničke strane, veća sam rekao da joj je osnovna zamisao branjenje reketa. Centri pomažu jedni drugima pod samim košem, krila su tu da popune po potrebi, ili hvataju odbitke. Ona takođe kreiraju skakački trougao, veoma koristan timovima sa nešto nižim igračima. Bekovi ometaju pas pod koš, a takođe i brane šut. Zonom se dobro brani pick and roll preuzimanjem i generalno je kvalitetna odbrana od blokada. Takođe, zonu je teško probiti prodorom( u nekim njenim varijantama). Sa strane pojedinca, moguće je prikriti nedostatke i/ili sačuvati određenog igrača od ličnih grešaka. Nedostaci su, u raznim varijantama, odbrana šuta i visoke post pozicije, česti su problemi u zagrađivanju kao i nesporazumi po pitanju odgovornosti. Relativno je sporo postaviti je, pa je ranjiva na kontranapad.
Mogla bi se napisati čitava studija o tome koje sve vrste zone postoje, jer postoji više kriterijuma za podelu. Prema broju igrača u prvoj liniji postoje:
Parna: 2-3; 2-2-1; 2-1-2
Neparna: 3-2; 1-3-1; 1-2-2
Međutim, taj kriterijum je više teorijski i koristi se na višim nivoima, prilikom varijacija i kombinovanja. Ono što je mnogo češće je podela prema broju linija. Tako imamo zonu u:
Dve linije: 2-3; 3-2
Tri linije: 1-2-2; 1-3-1; 2-1-2; 2-2-1
2-3
Najčešće korišćena varijanta zone jer, prema nekim definicijama( s kojima se uglavnom slažem), osnovni cilj zone je odbrana rekate, ulazaka i pasova u reket. Formacija se postavlja tako što su dva igrača isturena napred, uglavnom su to bekovi, a ostala trojica su bliži košu i čeonoj liniji. Centar je osnovna figura, jer je glavni branilac reketa, ali ima pomoć ne jednog, već dva igrača. Krilni centar i krilo su, u osnovi, zaduženi za bokove, ali nije im osnovni cilj odbrana šuta, već brz dolazak na pomoć petici. Tako se ostvaruje lako popunjavanje reketa. Problem mogu da naprave protivnici sa dobrim šutem spolja, kao i istureni post igrač.
Pomenu sam Partizan na početku, pa evo sada da se osvrnem i na to. Prošle sezone ovo im je bilo verpvatno najjače defanzivno oružje, iz više razloga. Kao prvo, centra je tada igrao 2,29 metara visoki Slavko Vraneš. Kada takav igrač stoji u reketu, gotovo da mu pomoć i nije potrbna. A kao drugo, krilni centar( bio to Roberts ili Đekić) mogao je vrlo lako da popuni svoju stranu. Moja teorija je, međutim, da je kvalitet toj odbrani doneo treći igrač. Naime, većina timova nije imala, osim centra, igrača višeg od 2,10 metara, a prve tri pozicije su igrali sa visinom koja nije prlazila 2,00. Partizan je imao taj luksuz da na krilu igra Jan Vesely( 2,10) što je donelo potrbnu dominaciju.
3-2
Ne bih je preporučio za često korišćenje, nikako. Za razliku od prethodne, dvojica igrača su sada pod košem, dok su trojica napolju. Reket je slabije branjen, pa zahteva veće angažovanje centara. Krila su takođe problem, jer su bukvalno prazna tj. nebranjena. Kao i kod prethodne, istureni post može da napravi problem. Sa druge strane, korisna je protiv timova koji forsiraju bekovsku igru sa mnogo šuteva. Takođe, sa tri igrača daleko od koša lako se kreće u kontranapad. Zonu 3-2 je najbolje primenjivati kao iznenađenja, kada je protivnički organizator igre pod pritiskom. Neki se treneri opredeljuju da njome brane brz šut, kada se lopta izvodi sa strane, što smatram korektnim do određene mere.
1-2-2
U ovoj formacij, koja je dosta slična prethodnoj, igrači stoje u tri linije. I dalje su dvojica pod košem, međutim preostali su podeljeni, pa su tako dvojica sada zadužena za prostor nešto bliže košu, dok je jedan potpuno isturen napred. Širenje druge linije u cilju odbrane šuta može da prouzrokuje ubacivanje igrača u sredinu. Uglovi su takođe loše porvieni. Dobre strane su na prvi pogled manje vidljive, ali kod samog izvođenja je uočljiva fleksibilnost upravo tih igrača, koji mogu da popune stranu ili deo koji je opterećen.
2-1-2
Još fleksibilnija. Sada je u drugoj liniji samo jedan igrač, koji je stub ove odbrane, dok su dvojica isturena. Centri i dalje zauzimaju iste pozicije. Prednost je dobro popunjavanje prostora i lako hvatanje odbijenih lopti. Nedostatak je protivnički šut pod uglom od 45 ili manjim u odnosu na čeonu liniju, ako je prva linija suviše zbijena. Ako je ona pak suviše raširena, otvoren je frontalni šut( pravo prema košu).
1-3-1
Nešto se ređe koristi u zadnje vreme, jer joj je osnovni cilj odbrana mesta sa koga se izvodi skok-šut( nažalost skoro potpuno zaboravljen košarkaški element). U tri linije su raspoređeni igrači tako da pvu i treću brani po jedan, dok su u drugoja trojica. Jedan od njih je na sredini, on brani post poziciju, dok su preostali levo i desno od njega. Moguće ju je dobro odigrati, ali sa vrlo agilnom dvojicom na stranama, koji su u stanju da pokriju svoju liniju, a i da se brzo povuku na sam bok koji je, u osnovnoj postavci, nebranjen.
Psihologijom iz ugla igrača i trenera, kao i napadanjem zone, baviću se u narednim člancima.
Zagovornik sam mišljenja da titulu donosi odbrana, a ne napad. Kako? Prvo, da bude jasno, napad je u prednosti u odnosu na odbranu i tu nema nikakve dileme. Ali ako neko ima šampionske ambicije, jasno je da poseduje kvalitetan napadački tim. Pitanje je samo kako će se igrati odbrana, jer ona je ta koja pravi razliku u vrhu. Kada se čudimo: "Kako su oni osvojili, pa ovi imaju bolju ekipu", odgovor najčešće leži u odbrani. Idealan primer je prošlogodišnje finale prvenstva Španije, kada je Caja Laboral savladao savršenu i nepobedivu Barselonu. Zaustavili su njihov napad koji, jeste da je bio daleko najbolji u Evropi, ali nedovoljno fleksibilan.
Kada sam, nedavno, govorio o pick and rollu, jedna od stvari koje sam
posebno naglasio bila je da se radi o krajnje jednostavnoj akciji. Jednostavnoj
za igranje, ali zato izuzetno teškoj za branjenje. Zašto? U životu je,
generalno, najteže braniti se od najjednostavnijih napada. U IT svetu, spam je pošast od koje se jako teško
branimo, a zapravo je neviđeno jednostavno kreirati ga. Slično je i u košarci.
Akcija u kojoj učestvuju, u osnovi, svega dva igrača, a koja traje, opet u
osnovi, veoma kratko( 3-5 sekundi prosečno), poseduje veoma mali broj krivina tj. dodirnih tačaka sa
protivnikom. Samim tim, ako se dobro izvede, odbrani je veoma teško i da je
uspori, a gotovo nemoguće da je zaustavi. Timove koji u tome uspeju stručno
nazivamo šamponi.
Probijanje ili razbijanje bloka ( nije stručan naziv, ali je bar jasan) podrazumeva da defanzivni bek protrčava pored bloka koji je napravio protivnički centar i ne dozvoljava da mu igrač sa loptom pobegne. U toj situaciji defanzivni centar, takozvanim bampovanjem( biće objašnjeno promerom), usporava ili na kratko zadržava igrača sa loptom, a potom se vraća na čuvanje svog igrača. Ovaj vid odbrane se najčešće izvodi, ali je pun nedostataka. Prvo: ako se postavi kvalitetan blok( što je karakteristično za krupnije centre), protivnik lako pravi višak, koji se kasnije teško popunjava. Drugo: defanzivni centar je, kod ove vrste odbrane, u vrlo teškoj situaciji, jer bampovanje iziskuje odličnu pokretljivost( Amerikanci to zovu quicknes). Treće: ne sme se zaboraviti ni sekunadarni cilje bloka, usporavanje beka, pa i ako probije blok, on često ostaje u zaostatku za igračem sa loptom.
Preuzimanje
Najjednostavniji je vid odbrane, a podrazumeva zamenu čuvara. Naime, kada bek ostane u bloku,centar preuzima igrača sa loptom. Međutim ima jednu veliku manu: mis-machse tada izuzetno lako kreira. To je najpogubnije ako se igra visoko( daleko od koša), gde je igrač sa loptom sada daleko brži od svog čuvara i prodorom može vrlo lako da ga pretrči. Takođe bek ostaje se centrom koji, ako krene ka košu i uz adekvatan pas, postaje gotovo nezaustavljiv. Sa druge strane, ovaj vid odbrane često koriste takozvani all-around timovi. Svi njihovi igrači su približno istih karakteristika, pa ako su dobro uigrani i ukomponovani, mogu vrlo kvalitetno da pruzimaju( američka reprezentacija organizuje odbranu na ovaj način, zbog izrazitih fizičkih prednosti u odnosu na protivnike).
Iskakanje
Za razilku od prve dve, kod iskakanja je neophodno da u odbrani učestvuju svi igrači. U osnovi liči na prvu opciju. Razlika je u tome što odbrambeni centar ne usporava igrača sa loptom, već ga iskakanjem usmerava u njemu željenu stranu. Pri tome bek se ne odvaja od igrača koga čuva( pod uslovom da nije ostao u bloku). Tada moraju da reaguju ostali igrači jer je centar ostao nebranjen, i često mu je otvoren put ka košu. Međutim, ako oni to dobro urade, igrač sa loptom nema mnogo opcija jer su mu svi saigrači pokriveni, čuvar je uz njega, a na koš nije pametno kretati jer se centar koji je iskočio nakon nekoliko seundi vraća u odbranu. U suštini, ako se dobro uigra, najbolja je odbrambna opcija. Sa druge strane, i najmanji propust ume skupo da košta.
Evo par primera:
Video 1
U ovoj odbrani vidimo Glena Davisa (11) kako dva puta iskače, što ostatak tima odlično prati, a potom preuzima. Odlična timska odbrana, u kojoj je on ipak uradio najveći posao, donela je kontra napad i lake poene.
Video 2
Opet su na delu Celticsi. Prvo vidimo odlično preuzimanje na strani, potom kratko udvajanje koje omogućuje centru da se brzo vrati. Sve to odlično prate i ostali igrači, sve pozicije su pokrivene. Loš pas ide u ćošak, na drugi kraj terena. Tu se ponovo igra pick and roll, ali se ovog puta preuzimanje ne isplati, i lopta siže do centra. Međutim, pomoć beku dolazi se druge strane i težak šut je izblokiran. Za sve to vreme, nema otvorenog igrača koji bi primio loptu.
Ovde sam dao samo osnovni opis. Kombinacije odbrana su velike, kao i varijacije, sve u zavisnosti od trenutne situacije. Duško Ivanović, trener ekipe koja je dobila Barselonu prošle godine, u mini elektronskoj knjizi objašnjava kako se on brani od pick and rolla, kako bira i kombinuje igrače, šta im savetuje i šta generalno misli o ovom napadu. Takođe i Igor Kokošov ima svoju verziju elektronskog priručnika, do duše nešto opširniju. Dok Duško govori o konkretnoj primeni koju koristi, u drugoj knjizi temeljnije je obrađen sam postupak odbrane, detaljno opisane mnoge podvrste i ukazano na šta sve valja obratiti pažnju tom prilikom. Ako sam nekoga zainteresovao za ovu temu, ovde ima sasvim dovoljno materijala za dalju analizu.
Stih iz Blažine pesme mi je došao iznenada, onako kako stihovi i treba da dolaze. A dolazi uz misao o čoveku, u punom smislu te reči, o velikom sportisti i verniku, ali pre svega čoveku. Malo se zna da je, osim što nam je donosio pehare i medalje, kao poštovalac crkvenog mišljenja, ulagao i ulaže u verske institucije. Smatra da mu je vera u Boga i ljude pomogla da postigne i dostigne zacrtane ciljeve. Sve se, kako Duško Vujošević kaže, temelji na poverenju. Jer poverenje ne može da postoji delimično, ono se ili ima - ili nema. A graditi karijeru i ime na poverenju, to znači biti čovek. Neko je sigurno, baš u ovom momentu, pomislio kako je to danas teško/nemoguće. Površno posmatrajući, tako je. Potsećam, ovaj čovek je to činio slavnih 90ih godina prošloga veka i jedan je od naših najboljih produkta tog vremena. Ponosni smo na njega, zar ne?
Dakle Dejan Bodiroga, klinac koji je krenuo od Mašinca, a završio, što se igračkog dela tiče, kao najbolji košarkaš Evrope u poslednjih 50 godina. Naglasio sam "što se igračkog dela tiče" jer on košarci definitivno nije rekao svoju poslednju reč. Radi se o igraču koji igra na poziciji klasičnog krila. Apsolutno se slažem sa tvrdnjama Krešimira Ćosića, inače Dejanovog prvog profesionalnog trenera, da njegovo postavljanje na poziciju beka-šutera ne doprinosi mnogo iskoristivosti takvog igrača, a uglavnom ni potrebama tima.
Tehničke karakteristike
Igra mu se zasnivala na kvalitetnim prodorima ka košu. Počtak driblinga tj. momenat kada spušta loptu prvi put na parket, često je značilo i: igrač u odbrani manje. Da li zbog varke pre ulaska u dribling, koje je doktorirao, da li zbog šut-finte, i najkvalitetniji odbrambeni igrači ispadali su iz igre veoma često. Sam njegov prodor je ostao misterija za većinu. Nije posedovao naročitu brzinu, niti snagu, ali su zato promene pravaca bile izluđujuće. Pored toga, upravljanje loptom takođe je za 99% igarača ostala nemoguća misija( neki stručnjaci tvrde da je Bodiroga znao apsolutno sve driblinge koji postoje u košarci). A to ne dolazi samo od kombinacije "talenat+rad", već i od razmišljanja u datom momentu, praćenja kretanja i poznavanja protivnika, ali i iskustva. A završnica, iako ne efektna i bez atraktivnih zakucavanja, bila je uvek sigurna i materijalizovala je sve prethodno. Upravo zbog završnice, zbog momenata kada se lomi meč i kada se "na muci poznaju junaci", postoji velika grupa nas, poštovalaca lika i dela Bodiroginog. Upravo se zahvaljujući psihološkoj crti uzdigao iznad ostalih( mislim na brojne MVP titule).
Velika količina materijala, u izvedbi samo jednog čoveka
Da li će svet videti još ovakvih igrača? Možda i hoće, ali izgleda da ja neću. Zašto? Kada sam prethodno govorio o tome, rekao sam da se znanje košarke danas ne ceni, ili bar ne dovoljno. Tako da je mala verovatnoća da će neki talentovani mališan biti uzet pod nadzor vrhunskog stručnjaka, trenirati dva puta dnevno, ukupno sedam sati( jer Bodiroga je tako funkcionisao sa Krešimirom Ćosićem), i bez vrhunske mišićne konstrukcije postati No1. Ne verujem, ali se nadam.